Među odgovornim osobama za rješavanje toga pitanja pojavila su se različita mišljenja i prijedlozi. Po jednima ga je trebalo smjestiti u Gornji grad, i to u središnji dio Parka kulture (današnji Perivoj kralja Tomislava), a po drugima u gradsku šumicu „Pakao“ na kraju Donjega grada koja se nalazi pored same Drave „udaljena samo 10 minuta hoda od tramvajske pruge“ ili ga smjestiti na zemljište iza novog fiskulturnog stadiona u Gradskom vrtu, ili u Industrijsku četvrt u park uz dvorac i zgrade Pauline Hermann, zvane „Mačka-mama“, ili kod bivšeg Radničkog odmarališta preko Drave u Tvrđavici“. Početkom studenoga 1952. razmotreni su svi prijedlozi i mišljenja te je donesena jednoglasna odluka „da zoološki vrt treba smjestiti preko Drave kod bivšeg Radničkog odmarališta u Tvrđavici“. Doduše, isticali su: „Ovo nije najsretnije rješenje za smještanje, ali je jedino na tom mjestu ostvariva zamisao, da se zoološki vrt što prije smjesti. Pozitivne su strane Tvrđavice što je to zemljište Narodnog odbora grada i ne treba ga otkupljivati, zatim što je tamo već zasađena šuma i njenim proredom dobiva se mnogo materijala za izgradnju nastambi, a postoje sve mogućnosti za dalje širenje zoološkog vrta. Prednosti su i u tome što su mještani Tvrđavice obećali punu pomoć u izgradnji nastambi za životinje“.

Pod pritiskom dunavskih voda 23. srpnja 1954. probijen je nasip kod Tvrđavice i Drava pod naletom tih voda nahrupila u šumu kod ZOO-vrta. Brzom intervencijom kavezi sa životinjama stavljeni su na splavi, a krupne životinje i majmuni smješteni unutar ograde gostionice Radničkog odmarališta. Stanje na području ZOO-vrta počelo se normalizirati nakon 30. srpnja kada se s poplavljenog područja voda počela povlačiti. Početkom kolovoza 1954. voda se posve povukla pa su uskoro sve životinje vraćene u prijašnje prostore. Uređene su staze pa je vrt otvoren ponovo za posjetitelje koji su mogli vidjeti i nove prinove – divlju mačku, par smeđih tvorova, nove medvjede, divlju svinju i divljeg vepra, papagaje, sove, divlje patke i guske, trimajmuna, bivola, bijelog magarca, pony konja, dvoje lanadi i još nekoliko životinja. Visok vodostaj Drave od 465 cm zaprijetio je 26. svibnja 1965. stanovnicima ZOO-vrta. Najkritičnije bilo je 12. lipnja 1965. kada je u 8.00 vodostaj Drave iznosio 515 cm uz tendenciju porasta. To je bilo za 19 cm veći vodostaj od apsolutnog maksimuma izmjerenog u svibnju. Toga je ranoga jutra napuštena obrana ZOO-vrta nakon punih 22 dana obrane. Vodena stihija nezadrživo je preplavila ZOO-vrt i Radničko odmaralište. Većina životinja bila je evakuirana. Sljedeće godine, iako još nisu bile otklonjene posljedice prošlogodišnje katastrofalne poplave, krajem kolovoza 1966. Drava je visokim vodostajem ponovo prijetila.

Ljetni dani u 1968. godini ponovo su privlačili velik broj posjetitelja. Životinjski fond je postigao broj od 500 različitih životinja i ptica. Nakon katastrofalnih poplava prijašnji život ponovo se vratio u osječki ZOO-vrt. Za životinje se u tzv. životinjskoj kuhinji svakodnevno pripremala raznovrsna hrana. Tako je npr. na jelovniku bio krumpir-pire za majmune i nojeve, kuhana riža za slonicu „Cicu“, a sir se posebno pripremao za brojne fazane. Sredinom kolovoza život u osječkom životinjskom gradu nije promijenio ni dolazak na svijet tri tigrića kojima veliku pozornost nisu posvećivali ni roditelji indijska tigrica „Frida“ i indijski tigar „Rex“. Tigrica ih je odmah odbacila te je osoblje ZOO-vrta tigriće hranilo tadašnjom dječjom hranom „bebironom“ i „laktovitom“. No, nakon nekoliko dana sav trud oko njih bio je za dva tigrića uzaludan. Treći je ojačao i nakon desetak dana već se moglo zaključiti da će ostati na životu.

Ugostiteljski objekt Radničkog odmarališta „1. maj“, koji je izgrađen 1948. promijenio je do 1965. nekoliko vlasnika. Uredivši, gotovo, zapuštenu zgradu odmaralište je ubrzo postalo omiljeno okupljalište posjetitelja ZOO-vrta gdje su se krijepili pićem po pristupačnim cijenama, a mogli su i pojesti naručenu hranu. Rudolf Kern, jedan od osnivača ZOO-vrta i dugogodišnji direktor, 1998., iako već dugo godina u mirovini, nije se libio da svojim prebogatim iskustvom, znanjem i međunarodnim vezama pomogne pri oživljavanju ZOO-vrta devastiranog u vrijeme Domovinskog rata. Upravo njegovim zalaganjem osječkom je vrtu poklonjena većina životinja koje se danas u njemu nalaze. (Osijek, 17. VIII. 1928. – Osijek, 9. III. 2003.)